Fęrsluflokkur: Lķknardrįp eša lķknandi mešferš?

Um "lķknardrįp" (en betra orš vantar)

Grķska oršiš euthanasia merkir auš­veld­ur dauši og er vķša not­aš um žaš at­hœfi aš stytta fólki ald­ur į sįrs­auka­laus­an hįtt, meš eša įn sam­­žykk­is žess, oft en ekki allt­af śt af erf­iš­um eša ban­vęn­um sjśk­dóm­um.

Žetta hef­ur į ķs­lenzku ver­iš kall­aš lķkn­ar­drįp, sem ég finn fyrst ķ Morg­un­­blaš­inu 1959, inn­an gęsa­lappa og haft eftir lękni śr SS-sveit­um naz­ista, sem bar af sér sak­ir ķ strķšs­glępa­mįli (orš­iš nęst not­aš 1975). Lķkn­ar­dauši kem­ur fyr­ir ķ blaš­inu 1961, žeg­ar lög­regl­an ķ Reykja­vķk skaut illa sęrš­an sel (orš­iš nęst not­aš 1978). Heim­ild: tima­rit.is (oršaleit).

Ķslenzk oršabók 1963 nefnir tvęr merk­ing­ar į orš­inu lķkn: 1) misk­unn, nįš og 2) hjįlp, hjśkr­un. Blogg­ar­an­um finnst orš­iš lķkn­ar­drįp of jį­kvętt, žeg­ar ręš­ir um hörmu­lega synd, og mundi gjarn­an sneiša hjį žvķ, ef hann žekkti eša gęti lįt­iš sér detta ķ hug snot­urt og gegn­sętt orš, ekki of langt, ann­aš hvort hœfi­lega nei­kvętt eša ķ žaš minnsta hlut­laust. Hann lżs­ir eft­ir žvķ. Žessi verkn­aš­ur verš­ur enn meira į dag­skrį ķ fram­tķš­inni, ef marka mį óheilla­žró­un ķ nį­lęg­um löndum (ķ Hollandi er jafn­vel fariš aš drepa lķt­il börn), og įstœšu­laust er meš jį­kvęšu orša­vali aš auš­velda fram­gang hans.

Kardķnįlinn Franjo Seper birti 5. maķ 1980 yf­ir­lżs­ingu um žetta mįl, aš boši Jó­hann­es­ar Pįls II. pįfa. Žar seg­ir meš­al ann­ars [śt­gįfa į ensku not­uš, sem marg­ir ęttu aš skilja]:

…By euthanasia is understood an action or an omission which of itself or by intention causes death, in order that all suffering may in this way be eliminated. Euthanasia’s terms of re­ference, there­fore, are to be found in the intention of the will and in the methods used. It is necessary to state firmly once more that nothing and no one can in any way per­mit the killing of an innocent human being, whether a fetus or an embryo, an infant or an adult, an old person, or one suffering from an in­curable dis­ease, or a person who is dying. Further­more, no one is permitted to ask for this act of killing, either for himself or her­self or for an­other person en­trusted to his or her care, nor can he or she consent to it, either explicitly or implicitly. nor can any authority legitimately re­commend or per­mit such an action. For it is a question of the violation of the divine law, an offense against the dignity of the human person, a crime against life, and an attack on humanity. It may happen that, by reason of pro­longed and barely tolerable pain, for deeply personal or other reasons, people may be led to be­lieve that they can legitimately ask for death or ob­tain it for others. Although in these cases the guilt of the individual may be re­duced or com­pletely absent, never­the­less the error of judg­ment in­to which the con­science falls, per­haps in good faith, does not change the nature of this act of killing, which will always be in it­self some­thing to be re­jected. The pleas of gravely ill people who some­times ask for death are not to be under­stood as im­plying a true desire for euthanasia; in fact, it is almost always a case of an anguished plea for help and love. What a sick person needs, be­sides medical care, is love, the human and super­natural warmth with which the sick person can and ought to be surrounded by all those close to him or her, parents and children, doctors and nurses.

Kardķnįlinn vék nęst aš hugtakinu žjįning:

Death does not al­ways come in dramatic circum­stances after barely tolerable sufferings. Nor do we have to think only of extreme cases. Numerous testi­monies which con­firm one an­other lead one to the con­clusion that nature itself has made pro­vision to render more bearable at the moment of death separations that would be terribly pain­ful to a person in full health. Hence it is that a pro­longed ill­ness, advanced old age, or a state of loneli­ness or neglect can bring about psycho­logical con­ditions that facilitate the acceptance of death. Never­the­less the fact re­mains that death, often pre­ceded or accompanied by severe and pro­longed suffering, is some­thing which naturally causes people anguish. Physical suffering is certainly an un­avoidable element of the human con­dition; on the bio­logical level, it con­stitutes a warning of which no one de­nies the use­ful­ness; but, since it affects the human psycho­logical make­up, it often ex­ceeds its own bio­logical use­ful­ness and so can be­come so severe as to cause the desire to re­move it at any cost. According to Christian teaching, how­ever, suffering, especially suffering during the last moments of life, has a special place in God’s saving plan; it is in fact a sharing in Christ’s passion and a union with the re­deeming sacrifice which He offered in obedience to the Father’s will. There­fore, one must not be surprised if some Christians prefer to moderate their use of pain­killers, in order to accept voluntarily at least a part of their sufferings and thus associate them­selves in a con­scious way with the sufferings of Christ crucified (cf. Mt. 27:34). Never­the­less it would be im­prudent to im­pose a heroic way of acting as a general rule. On the contrary, human and Christian prudence suggest for the majority of sick people the use of medicines capable of alleviating or suppressing pain, even though these may cause as a secondary effect semi-consciousness and re­duced lucidity. As for those who are not in a state to express themselves, one can reasonably pre­sume that they wish to take these pain­killers, and have them ad­ministered according to the doctor’s advice. But the in­tensive use of pain­killers is not with­out difficulties, be­cause the pheno­menon of habituation generally makes it necessary to in­crease their dosage in order to main­tain their efficacy. At this point it is fitting to re­call a declaration by Pius XII, which re­tains its full force; in answer to a group of doctors who had put the question: "Is the suppression of pain and con­sciousness by the use of narcotics … per­mitted by religion and morality to the doctor and the patient (even at the approach of death and if one fore­sees that the use of narcotics will shorten life)?" the Pope said: "If no other means exist, and if, in the given cir­cum­stances, this does not pre­vent the carrying out of other religious and moral duties: Yes." In this case, of course, death is in no way in­tended or sought, even if the risk of it is reasonably taken; the in­tention is simply to re­lieve pain effectively, using for this purpose pain­killers available to medicine. How­ever, pain­killers that cause un­con­sciousness need special con­sideration. For a person not only has to be able to satisfy his or her moral duties and family obligations; he or she also has to pre­pare him­self or her­self with full con­scious­ness for meeting Christ. Thus Pius XII warns: "It is not right to deprive the dying person of con­scious­ness with­out a serious reason."

Kardķnįlinn skżrši nįnar śt įlitamįl viš lękningar:

Today it is very important to protect, at the moment of death, both the dignity of the human person and the Christian con­cept of life, against a technological attitude that threatens to be­come an abuse. Thus some people speak of a "right to die," which is an expression that does not mean the right to pro­cure death either by one’s own hand or by means of some­one else, as one pleases, but rather the right to die peace­fully with human and Christian dignity. From this point of view, the use of thera­peutic means can some­times pose problems. In numerous cases, the com­plexity of the situation can be such as to cause doubts about the way ethical principles should be applied. In the final analysis, it per­tains to the con­science either of the sick person, or of those qualified to speak in the sick person’s name, or of the doctors, to de­cide, in the light of moral obligations and of the various aspects of the case. Every­one has the duty to care for his or her own health or to seek such care from others. Those whose task it is to care for the sick must do so con­scientiously and ad­minister the remedies that seem necessary or use­ful. How­ever, is it necessary in all circum­stances to have re­course to all possible remedies? In the past, moralists re­plied that one is never obliged to use "extra­ordinary" means. This re­ply, which as a principle still holds good, is per­haps less clear today, by reason of the im­precision of the term and the rapid progress made in the treat­ment of sick­ness. Thus some people pre­fer to speak of "pro­portionate" and "dis­proportionate" means. In any case, it will be possible to make a correct judg­ment as to the means by studying the type of treat­ment to be used, its de­gree of com­plexity or risk, its cost and the possibilities of using it, and com­paring these elements with the result that can be expected, taking into account the state of the sick person and his or her physical and moral re­sources. In order to facilitate the application of these general principles, the following clarifications can be added:

If there are no other sufficient remedies, it is per­mitted, with the patient’s con­sent, to have re­course to the means pro­vided by the most advanced medical techniques, even if these means are still at the experimental stage and are not with­out a certain risk. By accepting them, the patient can even show generosity in the service of humanity. 

It is also per­mitted, with the patient’s con­sent, to inter­rupt these means, where the results fall short of expectations. But for such a decision to be made, account will have to be taken of the reasonable wishes of the patient and the patient’s family, as also of the advice of the doctors who are specially competent in the matter. The latter may in particular judge that the invest­ment in instru­ments and personnel is dis­proportionate to the results fore­seen; they may also judge that the techniques applied impose on the patient strain or suffering out of pro­portion with the benefits which he or she may gain from such techniques.

It is also per­missible to make do with the normal means that medicine can offer. There­fore one can­not im­pose on any­one the obligation to have re­course to a technique which is already in use but which carries a risk or is burden­some. Such a re­fusal is not the equivalent of suicide; on the contrary, it should be con­sidered as an acceptance of the human condition, or a wish to avoid the application of a medical pro­cedure dis­proportionate to the results that can be expected, or a desire not to impose excessive expense on the family or the community. When inevitable death is imminent in spite of the means used, it is per­mitted in con­science to take the de­cision to re­fuse forms of treat­ment that would only secure a pre­carious and burden­some pro­longation of life, so long as the normal care due to the sick person in similar cases is not inter­rupted. In such circum­stances the doctor has no reason to re­proach him­self with failing to help the person in danger…

Margt hefur gerzt į 28 įrum, sķšan Franjo kardķnįli Seper lauk viš yfir­lżs­ing­una, og ekki er žaš allt fallegt. En krist­iš fólk get­ur bešiš til Gušs, bęši śt af žessu mįl­efni og fyr­ir ein­stöku fólki, sem žjį­ist af al­var­leg­um veik­indum.

Meš blogginu fylgir mynd af Hartheim-höllinni, ein­um žeirra staša, sem lķkn­ar­drįp į börn­­um og full­­oršn­­um fóru fram, žeg­ar lękn­a­nefnd frį nazist­um įleit žaš fólk­inu fyrir beztu. Svo seg­ir aš minnsta kosti ķ Wikipediu.

Siguršur Ragnarsson.

 

Last Gassing at Hartheim

View of Hartheim castle. Located near Linz, Austria, Hartheim castle was one of six hospitals and sanitoria in Germany and Austria in which the Nazi euthanasia program took place.

View of Hartheim castle. Located near Linz, Austria, Hartheim castle was one of six hospitals and sanitoria in Germany and Austria in which the Nazi euthanasia program took place. —National Archives and Records Administration

DECEMBER 11, 1944

At Hartheim, German authorities carry out the last gassing of inmates.

Under SS guard, Mauthausen prisoners dismantled the killing facility.  Hartheim was one of six gassing installations for adults established as part of the "euthanasia" program. 
Between April 1940 and December 1944, the Germans killed approximately  30,000 individuals, the majority of them mentally and physically disabled patients.  Alongside "euthanasia" victims, some 6,000 prisoners from Mauthausen, Gusen, and Dachau were also gassed at the facility.


mbl.is Vilja heimila lķknardauša žegar fólk hefur „lokiš lķfi sķnu“
Tilkynna um óvišeigandi tengingu viš frétt

HELGI LĶFSINS. Ręša sr. Žorbergs Kristjįns­sonar į Lķfsvonarfundi 12. des. 1992.

Įtökin um lķfsgęšin, sem efnis­hyggjan magnar, leišir af sér tillits­leysi og hörku – kald­ręna afstöšu vonar­snaušu visk­unnar. Land­vinn­ingar vķs­inda og tękni geta veriš tvķ­bentir, sem dęmin sanna. Žeir hafa, į mörgum sviš­um, bętt lķfs­kjörin og veitt aukna innsżn ķ til­ver­una. En ķ sumum tilvikum hefur tękninni veriš beitt gegn lķfinu sjįlfu. Virš­ingin fyrir mann­eskjunni sem slķkri stendur höllum fęti, og birtist žaš meš żmsu móti. Žannig hafa nś ķ nęstum tvo įratugi veriš ķ gildi lög ķ landi okkar, sem svipta hiš ófędda lķf réttarvernd fyrstu 12 vikurnar eftir getnaš, a.m.k.

Aušvitaš fer ekki milli mįla, aš kona, sem veršur žunguš, įn žess aš hafa ętlaš sér žaš, getur stašiš ķ erfišum sporum. Žar getur margt komiš til. En ķ žessu sambandi varšar miklu, hvernig vandanum er mętt, hvort menn yppta bara öxlum og benda į fóstureyšingu eša reyna aš finna lausn, er e.t.v. gerir kröfur til einstaklings og heildar. Žaš mį ekki gleymast, aš val konunnar į oftast, aš verulegu leyti, rętur ķ afstöšu umhverfisins.

Nś erum viš yfirleitt alin upp viš žaš, aš ķslensk lög séu nokkur męlikvarši į rétt og rangt. Og hvaš sem žvķ lķšur, žį hafa lög įhrif, sbr. t.d. žį stašreynd, aš dregiš hefur śr reykingum, sķšan žaš var lögtekiš, aš menn gętu ekki reykt, hvar sem žeim sżndist. Og konunni, sem aš var vikiš, męta lög, sem gefa henni rétt til aš hindra fęšingu barnsins, sem hśn ber undir belti. Óbeint er henni sagt, aš barniš hennar hafi ekkert manngildi, fyrr en eftir 12. viku, nema žvķ ašeins, aš hśn kjósi sjįlf aš lķta svo į, aš žaš eigi aš njóta helgi lķfsins. Ekki er óešlilegt, aš žetta komi til meš aš móta afstöšu hennar. Hér koma svo til ótal röksemdir: Hśn er e.t.v. of ung – žarf aš ljśka skólanįmi, erfitt getur oršiš aš rįša viš kostnašinn – hśsnęšis- og gęsluvanda. Oft eru žaš žį lķka žeir, sem standa henni nęst, sem benda į allt žetta. Og žegar leitaš er til opinberra rįšgjafa ķ žessu samhengi, mun misskilin tillitssemi einatt valda žvķ, aš rįšgjöf žeirra verši lķtt letjandi.

Žetta og żmislegt fleira er rétt aš hafa ķ huga. Žaš gerir skiljanlegt, aš gripiš sé til fóstureyšinga, en žaš dregur ekki śr alvöru mįlsins.

Eldfimt umręšuefni

Fį umręšuefni eru annars jafneldfim eša eins erfitt um aš fjalla sem fóstureyšingar, žvķ aš hér er mįl, sem grķpur djśpt inn ķ persónulegar og oft dapurlegar ašstęšur. Og žį geta falliš orš, sem kunna aš koma illa viš žį, sem andstęšrar skošunar eru, įn žess aš žaš sé ķ raun ętlunin. Um žetta höfum viš ótal dęmi: Annars vegar viršist žaš hart og óréttlįtt, žegar talsmenn frjįlsra fóstureyšinga saka andstęšinga sķna um kaldranaskap og dómsżki gagnvart konum, sem hafa lįtiš eyša fóstri. En žaš sem vakir fyrir okkur, sem teljum frjįlsar fóstureyšingar ekki įsęttanlegt fyrirbęri, er alls ekki aš dęma neina žį manneskju, sem leitar eša hefir fengiš fóstureyšingu framkvęmda. Į žaš veršur aš leggja įherslu, įn žess aš slegiš sé af eša dregiš śr žvķ, aš framkvęmd fóstureyšinga leišir m.a. til vanmats į manngildi og brżtur į helgi lķfsins. Žaš getur vissulega legiš nęrri aš lķta svo į, aš žeir sem vilja frjįlsar fóstureyšingar, hafi takmarkašan skilning į mannréttindum, manngildi eša helgi lķfsins.

En ķ žessu sambandi hljótum viš aš benda į, aš viš fellum ekki dóma um sišferšileg višhorf einstaklinga, heldur afleišingarnar, žegar til lengri tķma er litiš. Žessu mįli veršur aš halda vakandi, og mįlflutningurinn hlżtur aš mótast af žeirri alvöru, sem efniš kallar į: Hér er fjallaš um réttinn til lķfs handa mannlegu lķfi, sem er aš springa śt, hvorki meira né minna.

Slagorš sem standast ekki

Eitt af žeim slagoršum, sem lengi var hamraš į, gekk śt į, aš žaš vęru mannréttindi aš vera velkominn ķ heiminn – fęšast eftir ósk foreldra. Žessu hefir, aš ég hygg, ekki veriš hampaš mjög ķ seinni tķš, og įstęšan er ugglaust sś, aš žessi žankagangur stóšst ekki, vęri hugsunin hugsuš til enda. Rétturinn til aš vera óskabarn var hér settur ofar réttinum til lķfs, og jafnvel įköfustu talsmenn fóstureyšinga hafa ekki tališ vęnlegt aš halda fast viš žaš.

Öllu lķfseigari viršist sś röksemd, aš kona eigi aš rįša yfir eigin lķkama. Og į žaš hljóta vissulega allir aš fallast. En ķ fyrsta lagi gildir žaš ekki ašeins eftir aš žungun er oršin, og ķ öšru lagi er žį ekki lengur um lķkama konunnar einan aš ręša, heldur og žess einstaklings, sem hśn ber undir belti. Žetta er ķ raun svo augljóst, aš žessi röksemd er lķka į undanhaldi, aš ég hygg.

Žrišja atrišiš, sem haldiš er į lofti, til aš aušvelda frjįlsar fóstureyšingar, gengur śt į žaš, aš persónan, sem mįliš snerti, eigi aš hafa allan įkvöršunarrétt ķ žessu sambandi, opinberir rįšgjafar eigi ekki aš koma hér til. En žetta er ķ raun mįlatilbśnašur, sem einfaldar mįliš meira en ešlilegt getur talist. Hér er ekki veriš aš taka įkvöršun um venjulega lęknisašgerš, eins og sumir viršast įlķta. Og žetta hefir vissulega valdiš örlagarķkum ruglingi ķ umręšum um fóstureyšingar. Mįliš snżst nefnilega um allt annaš og miklu örlagarķkara en hér er lįtiš ķ vešri vaka. Spurningin lżtur aš žvķ, hvort fjarlęgja eigi sķšustu leifarnar af réttarvernd handa hinum veikasta af öllum ķ mannlegu samfélagi. Og svo lengi sem įkvöršun um fóstureyšingu kemur til kasta utanaškomandi ašila, er žó ķ einhverjum męli tekist į um rétt tveggja einstaklinga. Fóstureyšing felur ķ sér, aš bundinn er endi į lķf, og žaš er svo alvarlegt mįl, aš įkvöršun um žaš veršur ekki tekin nema til komi žrišji ašili, er utan viš mįliš stendur. Um leiš og įkvöršunin er alfariš afhent öšrum hlutašeigandi ašila, ž.e.a.s. konunni, um leiš er sķšasta réttarvörn fóstursins śr sögunni.

Afleišingar fóstureyšinga

Afleišingar fóstureyšinga verša ę augljósari ķ okkar heimshluta. Ķ norsku blaši var greint frį žvķ sl. vetur, aš ljósmóšir viš Aker-spķtalann ķ Oslo hefši sagt frį žvķ ķ sjónvarpi, aš fósturlįt vęru sett af staš allt fram į 20. viku mešgöngu. Dęi barniš ekki ķ sjįlfri fęšingunni, vęri žaš einfaldlega lįtiš liggja umhiršulaust, uns daušinn kęmi til. Afleišinga žess, aš slķkt gerist, gętir svo margvķslega. Gamalt fólk og fatlaš fęr t.d. ķ żmsum tilvikum bein og óbein skilaboš um, aš žaš eigi ekki rétt til lķfs. Legvatnsrannsóknir sem benda til žess, aš eitthvaš kunni aš vera afbrigšilegt viš įstand fósturs, leiša nś yfirleitt til žess aš žaš sé fjarlęgt. Foreldrar eru a.m.k. settir ķ erfiša stöšu ķ slķkum tilvikum – jį, gagnvart nęstum ofurmannlegu vali. Žrżstingurinn frį umhverfinu er hér mikill og hętt viš, aš ę fleiri įgallar verši taldir tilefni fóstureyšingar, og spurningin vaknar um žaš, hvaša eigindir verši ķ framtķšinni taldar forsendur žess, aš žeir, sem til įlita koma, eigi rétt til lķfs.

Įtakanlegt er, aš į fęšingarspķtala geti žaš gerst, aš ķ einu herbergi sé 20 vikna barn, er samkvęmt ósk foreldra hefir veriš fjarlęgt śr móšurlķfi og bķši daušans umhiršulaust, og ķ nęsta herbergi sé svo öllum rįšum beitt til aš bjarga lķfi fyrirburšar. Hér blasir svo sannarlega viš endurmat allra vištekinna gilda.

Ķ krafti laga eru nś hundruš barna įrlega svipt réttinum til lķfs, neitaš um aš vaxa śr grasi, frį žeim teknir žeir möguleikar, er annars gętu bešiš žeirra. Hvernig mundi žetta lķta śt ķ ljósi žess, sem segir ķ 139. Davķšssįlmi t.d., žar sem segir, aš Guš hafi séš manninn, mešan hann var enn ómyndaš efni, ofiš hann ķ móšurlķfi?

Lķknardrįp

Augljóst er lķka samhengiš milli žess vanmats į helgi lķfsins, sem talsmenn fóstureyšinga eiga mikla sök į, og hins harša įróšurs, sem nś er rekinn vķša um lönd, fyrir réttmęti lķknardrįps. Žaš er aušvitaš ekki tilviljun, aš höfuštalsmenn žessa eru hinir sömu og mest hafa haldiš fram fóstureyšingum – eša žvķ aš žęr geti veriš įsęttanleg lausn. En umręšan um lķknardrįp er nś vķša hįvęr – ekki ašeins innan heilbrigšisstéttanna, heldur lķka į alžjóšlegu, pólitķsku plani. Markmišiš er lögleišing virks lķknardrįps. Löggjafinn į aš gefa lęknum og hjśkrunarliši heimild til aš binda enda į lķf sjśklinga. Ég nefni hér bara nokkur dęmi, sem sżna, hve langt žessi öfugžróun er komin og hve miklu varšar, aš į žessu mįli sé tekiš: Ķ Washington-rķki ķ Bandarķkjunum greiddu 45% atkvęši meš žvķ ķ almennri atkvęšagreišslu, aš lķknardrįp yršu heimiluš. Talsmenn žessa lögšu fram mikla peninga til aš koma mįli sķnu fram, og svipaš geršist eigi alls fyrir löngu ķ Kalifornķu. Ķ Bretlandi hafa veriš stofnuš žverpólitķsk samtök žingmanna til aš vinna aš framgangi žessa mįls žar ķ landi. Lķka žar leggja samtök įhugamanna um lķknardrįp fram fé. Ķ Hollandi var nżlega samžykkt löggjöf, sem heimilar lķknardrįp, en vitaš er, aš um langt skeiš hafa 2% af öllum daušsföllum žar ķ landi oršiš meš žessum hętti. Skošanakannanir benda til, aš um 80% ķbśanna žar telji, aš menn eigi aš hafa rétt til aš binda enda į eigiš lķf meš ašstoš heilbrigšisstétta, og į Evrópužinginu hefir komiš fram tillaga, sem gengur śt į žetta.

Į pólitķsku plani

Hér er um aš ręša andlega barįttu, sem er aš fęrast į hiš pólitķska plan, er aš verša barįtta um löggjöf. Hśn snżst um ólķkan skilning į manngildi og helgi lķfsins. Višhorf žeirra, sem vilja fį lķknardrįp lögleidd, eru žó óljós um margt. Sagt er, aš manngildiš byggist į viršingu, heilastarfsemi og mešvitund og aš virkt lķknardrįp feli ekki ķ sér neitt vanmat į mannlegu lķfi. Telji sį, sem óskar aš deyja, aš hann geti ekki lengur lifaš į višhlķtandi mįta, eigi aš hjįlpa honum til aš deyja. En manngildiš veršur žannig matsatriši eša tilfinningamįl. Helgi lķfsins vķkur fyrir eigin višhorfi, mašur metur manngildiš sjįlfur – eša žaš sem verra er, ašrir meta žaš fyrir mann, og męlikvarši žeirra getur aušveldlega leitt til žess, aš sį sem um er fjallaš verši dęmdur śr leik. En samkvęmt kristnum mannskilningi er mašurinn skapašur ķ Gušs mynd og žaš žżšir m.a., aš helgi lķfsins er skilyršislaus, óhįš tilfinningum eša mati į möguleikum. Manngildi eiga lķka žeir vanbśnu og žroskaheftu, žeir ófęddu og öldrušu og žeir sem haldnir eru ólęknandi sjśkdómum. Helgi lķfsins nęr lķka til žeirra lķfs.

Flokkun manngildisins

Kristinn mannskilningur er žį heldur ekki hagkvęmur ķ augum žeirra, sem vilja flokka manngildiš, telja framleišni og afkastagetu ęšsta markmišiš. Kristin višhorf eru vķkjandi, vegna žess aš kristin trś er į undanhaldi, og žvķ er vissulega ęrin žörf į löggjöf af žvķ tagi, sem Lķfsvon hefir viljaš fį og hefir lķka veriš bešiš į Kirkjužingi: Löggjöf er tryggi rétt til lķfs frį getnaši til ešlilegs dauša. Hingaš til hefir upphaf lķfsins veriš ķ mestri hęttu, en višsjįrverš öfl lįta nś ę meir į sér kręla – lķka ķ sambandi viš endi lķfsins. Hér er žess žvķ brżn naušsyn, aš merkinu sé įfram uppi haldiš, aš sżnt sé fram į, hve ómannśšlegar fóstureyšingar og lķknardrįp eru. Žaš er ķ vaxandi męli žörf į barįttu til varnar žvķ męti, sem hver manneskja į, einfaldlega af žvķ aš um er aš ręša manneskju, skapaša ķ Gušs mynd, umvafša elsku hans.

Hér er teflt um grundvallarveršmęti. Helgi og gildi lķfsins sjįlfs er ķ hęttu. Svo lengi sem fóstureyšingar eru framkvęmdar, eins og nś, veršur aš gera rįš fyrir aukinni tilhneigingu til aš lįta undan žvķ višhorfi, aš žaš séu mannréttindi aš fį ašstoš heilbrigšiskerfisins aš binda enda į lķf śtslitinnar manneskju eša svo illa kominnar, aš hśn viršist ekki žess umkomin aš svara lengur kröfum daganna eša njóta žeirra.

Rétturinn til lķfs er grundvallaratriši allra mannréttinda. Honum mį skipta ķ réttinn til aš fęšast, réttinn til aš vaxa śr grasi, réttinn til verndar og réttinn til aš deyja ešlilegum dauša.

Allir eiga rétt til lķfs, svo lengi sem forsendur eru fyrir žvķ. Ķ žessu tilliti er enginn munur į fęddum og ófęddum, ungum og gömlum, dugandi og duglitlum, rķkum og fįtękum, körlum og konum, hvķtum og svörtum. Einstaklingar og hópar, sem höllum fęti standa, eiga žó kröfu til sérstakrar athygli og umhyggju.

Žorbergur Kristjįnsson.

–––––––––––––––––––
Įšur birt ķ Lķfsvon, fréttabréfi Lķfsvonar, samtaka til verndar ófęddum börnum, 1. tbl. 9. įrg. (marz 1993), s. 1–3. Lesendur Kristbloggsins eru hvattir til aš lesa žessa grein af gaumgęfni, žvķ aš hér er margt djśpt hugsaš og bent į afleišingar fósturvķga, sem fram hafa komiš į sķšari įrum. (Aths. JVJ).

Sr. Žorbergur Kristjįnsson (1925–1996) var ķ hópi merkustu Žjóškirkju­presta. Hann var vķgšur til Skśtustaša 1951, žjónaši Bolungar­vķkur­söfnuši 1952–71 og var sóknar­prestur Digranes­safnašar ķ Kópavogi 1971–95. Žorbergur var Kirkju­žings­mašur 1964–1970 og 1976–90 og sat ķ stjórn Presta­félags Ķslands 1978–84, formašur žess 1981–83 og ritari 1983-4. Kona hans var Elķn Žorgils­dóttir, d. 1999. Fjögur börn žeirra lifa.


Vilja allmargir pynta ófędd börn ķ alvöru? (meš mikilvęgum višauka)

Skrżtiš aš sjį 60% spuršra ķ skoš­ana­könn­un DV fylgj­andi fóst­ur­vķgi til loka 22. viku. Hafa žau kynnt sér žį stašreynd, aš 20 vikna gamalt er manns­fóstur komiš meš skyn­nema um all­an lķk­am­ann og tauga­teng­ingar žeirra upp ķ heila? Eša finnst žessu fólki (femķnistum, vinstri mönnum og vantrśušum?) kannski bara ķ himna­lagi aš mannvera, komin į sjötta mįnuš mešgöngu, verši įn deyfingar undirlögš sker­andi pķslum drįpstóla lękna sem eru į hįum launum frį skatt­borg­urum žessa lands?

 

Hśsdżr leidd til slįtr­unar (jafnvel meš halal-ašferš mśsl­ima) eru ekki undir­lögš jafn-miklum pķslum, enda hafa dżra­vernd­unar­sinnar ešlilega męlt gegn ómannśš­legum geldingum žeirra įn deyfingar og gegn ómann­śš­legum slįtr­unar­ašferšum. En eru žęr grimmdar­ašferš­ir ķ lagi gagnvart ófęddum börnum af okkar eigin mannlega ęttstofni? Gufar žį öll mannśš upp hjį žessu liši?

 

Nś er sumt af žessu fólki fylgjandi s.k. lķknardauša. Kysi žaš fyrir sjįlft sig žęr hryllings-drįps­ašferš­ir sem lęknar beita og hafa beitt gegn ófęddum börnum? Hreinskiliš svar óskast!

 

VIŠAUKI.  Eftirfarandi višbótar-aths. setti ég aš gefnu tilefni inn į ofangreinda DV-vefslóš rétt ķ žessu:

Reynum aš vera mįlefnaleg og lķtum žį fyrst til efnismešferšar hinna ófaglegu blašamanna, sem žetta tóku saman meš smį-hrafli śr įlitum hinna umręddu umsagnarašila. (Įlit Sveinbjarnar Gizurarsonar, sent Alžingi, var t.d. afar żtarlegt, nokkrar bls., og afar vķsindalegt, meš rökum sem velferšarnefnd Alžingis getur ekki eša mį ekki snišganga, bendandi į mörg efnislega óbošleg atriši ķ frumvarps-greinunum.) ----En hvaš blašamennina tvo varšar, sem birtu žetta hér, er nęsta augljós hlutdręgni žeirra ķ myndarvalinu af fóstrinu!! --- žeir ręša hér frumvarp um lengingu fósturvķga af fél. įstęšum śr 12 eša 16 vikum upp ķ algert valfrelsi til žess ķ fullar 22 vikur, en kjósa aš birta EKKI mynd af 22ja vikna gömlu fóstri og ekki einu sinni af 18-20 vikna gömlu, heldur um žaš bil sex vikna gömlu (ungu)!!! Viršist žetta eiga aš blekkja lesendur til aš halda, aš umrędd fóstur ķ lķfshęttu séu alls ekki svo žroskuš eša manneskjuleg eins og viš žó vitum, aš žau eru! ----Slķk vinnubrögš blašamanna eru vķtaverš, og ég hvet žį til aš birta nżja mynd af 20-22 vikna fóstri meš greininni og frekar tvęr en eina og gera fóstrinu (mögulegu fórnarlambi) ekki lęgra undir höfši en žeim 6-8 karlmönnum sem žeir vilja greinilega gera lķtiš śr meš žessari grein sinni.

 

Jón Valur Jensson.


Ekki ętti aš innleiša lög um dįnarašstoš hér į landi


Žór­hild­ur Sunna Ęvars­dótt­ir, žingmašur Pķrata, ręddi um dįn­arašstoš į Alžingi 20. sept. sl. und­ir lišnum störf žings­ins. Lagši hśn fram spurninguna hvort dįn­arašstoš sé rétt­lęt­an­leg žegar fólk glķm­ir viš langvar­andi og ólękn­andi sjśk­dóma.

Ég verš aš segja aš dįnar­ašstoš, öšru nafni lķknar­drįp, strķšir gegn gegn öllu žvķ sem ég tel vera rétt og samkvęmt góšu sišferši. Ķ bošoršunum 10 stendur: “žś skalt ekki morš fremja”. 2 Mósebók 20,13.

Meš innleišingu laga um lķknardrįp vęri veriš aš lękka žann sišferšisstušul sem snżr aš viršingu fyrir lķfinu sjįlfu, aš enginn skuli hafa vald til žess aš stytta lķf sitt eša aš lęknir geti ašstošaš einstakling til žess aš deyja.

Lęknum ętti ekki aš vera gefiš žaš vald aš deyša sjśklinga sķna, óski sjśklingarnir eftir žvķ. Hlutverk lęknis er aš lķkna og gręša hina sjśku, ekki ętti aš skikka lękna eša hjśkrunarfólk meš lagasetningu til aš ganga gegn žessu hlutverki sķnu.

Lķtil umręša hefur fariš fram um dįnarašstoš hér į landi, žar sem lękni er heimilt aš hjįlpa sjśklingi sem glķmir viš ólękn­andi sjśkdóm aš binda enda ķ lķf sitt. Mörgum er kunnugt um lķknardeild Landspķtalans ķ Kópavogi sem hęgt er aš segja aš veiti daušvona sjśklingum sķnum lķkn og umhyggju meš hjįlp verkjalyfja og meš góšri ašstöšu fyrir ašstandendur til aš vera meš viškomandi žegar ęvilokin nįlgast. Žaš fyrirkomulag er žakkarvert og til fyrirmyndar.

Lķknardrįp žykja ekki sjįlfsögš almennt séš ķ Evrópu, žvķ mörg sišferšileg įlitamįl koma upp žegar mįliš er skošaš nišur ķ kjölinn. Eitt af žeim er aš meš lagasetningu sem heimilar lķknardrįp geta mįl žróast svo aš umrędd lagasetning verši śtvķkkuš til aš koma til móts viš fleiri en daušvona sjśklinga. En žaš er einmitt žaš sem geršist ķ Belgķu. Lķkn­ar­drįp voru lög­leidd ķ Belg­ķu įriš 2002. Žar er ętlast til aš tveir óhįšir lęknar stašfesti naušsyn dįnarašstošar ķ sérhverju tilfelli. Reynslan sżnir aš žaš er ķ reynd engin trygging fyrir sjįlfstęšu mati. Hefur framkvęmd laganna fęrst ķ įtt til vķšrar tślkunar og gefa eftirfarandi dęmi innsżn ķ hvernig žvķ er hįttaš:

Fyrir nokkru var 45 įra gömlum tvķburabręšrum veitt dįnarašstoš aš eigin ósk vegna blindu.
44 įra gömul kona meš krónķska anórexķu fékk dįnarašstoš, og 
64 įra gömul kona meš krónķskt žunglyndi var lķflįtin aš eign ósk, įn žess aš įstęša žętti til aš lįta ašstandendur vita.


Samkvęmt frétt į Mbl.is 2. jślķ 2015 kemur fram aš belg­ķsk­ir lękn­ar hafa kom­ist aš žeirri nišur­stöšu aš 24 įra göm­ul kona sem hef­ur žjįšst af žung­lyndi frį barnęsku hafi rétt til aš binda enda į lķf sitt. Žarna hefur hvaš leitt af öšru og löggjöf sem fyrst um sinn heimilaši ašeins lķknardrįp daušvona fólks hefur žarna veriš svo śtvķkkuš aš jafnvel ungu fólki meš žunglyndi er heimilaš aš binda enda į lķf sitt. Nżlega hafa veriš umręšur ķ gangi į mešal stjórnmįlamanna ķ Belgķu um žaš hvort foreldrar eigi aš hafa rétt į aš veita langveikum eša žroskahömlušum börnum sķnum dįnarašstoš.

Fólk hlżtur aš geta sammęlst um aš žessi žróun sé ekki ęskileg hér į landi.

Meš innleišingu umręddra laga mundi viršingu fyrir lķfinu į einhvern hįtt hraka og freistandi vęri fyrir gamalt fólk aš fį aš stytta lķf sitt, jafnvel žótt žaš eigi marga mįnuši eša jafnvel nokkur įr eftir af ęfi sinni. Gęti žaš jafnvel veriš vegna lélegs ašbśnašar sem viškomandi byggi viš eša vegna stolts sem oft einkennir gamalt fólk, žegar viškomandi hefur samviskubit vegna erfišleika sem ašstandendur kunii aš hafa vegna umönnunar žeirra o.fl.

Margt daušvona fólk t.d. sem haldiš er ólęknandi krabbameini metur lķfiš sem žaš į eftir afar mikils og žvķ finnst hver dagur sem žaš fęr aš lifa dżrmętur.

Steindór Sigursteinsson

https://www.mercatornet.com/articles/view/how_legal_euthanasia_changed_belgium_for_ever
https://krist.blog.is/blog/krist/entry/2212659/


Alfie var sveltur til bana

Mörgum aš óvörum lifši žetta barn į 2. įri žaš af aš önd­un­ar­vél hans var tekin śr sam­bandi fyrir 5 dögum. En žį tóku viš grimmar ašfarir lękn­anna, sem höfšu barizt gegn rétti foreldra hans til aš leita lękn­ingar į Ķtalķu:

There is concern that the hospital contributed to his death.

As LifeNews reported, after removing his life support without permission, officials at Alder Hey Children’s Hospital waited 28 hours before finally feeding the 23-month old boy, who was fighting a rare neurological condition. Alfie’s Father Tom Evans confirmed at the time that his son was finally being fed but he condemned hospital officials for waiting so long to finally get him the nutrition he needs.

“They only started feeding him at one ‘o’clock yesterday. It’s disgusting how he’s being treated,” Evans said. “Not even an animal would be treated like this. He’s proving them wrong." (Ž.e.a.s. meš žvķ aš sżna žann lķfskraft sinn, aš hann gat andaš įn žess aš vera ķ öndunarvél.)

 

En nś er Alfie dįinn. Žetta er hörmulegt mįl, sem hefur reynt mikiš į foreldra hans, en um leiš vitni žess, aš ótal margir vilja berjast fyrir lķfinu og rétti hins veikburša til lękninga.

JVJ.


mbl.is Saga Alfies
Tilkynna um óvišeigandi tengingu viš frétt

Gegn "lķflįtsstefnunni"

Félagi okkar ķ KS, Gušmundur Pįlsson lęknir, į žessa lķka fķnu grein ķ Morgunblašinu ķ dag: Gegn lķknardrįpum į Ķslandi. 

Ķ grein­inni kemur hann meš mjög sterk rök gegn tillögu Bryndķsar Har­alds­dóttur og Silju Daggar Gunnars­dóttur um žings­įlyktun um "dįn­ar­ašstoš". Nįnar sķšar. 


Umsögn um tillögu til žingsįlyktunar um dįnarašstoš

Til Velferšarnefndar Alžingis                       

Frį Gušmundi Pįlssyni lękni, sérfręšingi ķ heimilis­lękn­ingum. 

 

Sem lęknir leggst ég gegn hvers konar dįnar­ašstoš (euthanasķu, lķknardrįpi) sem felst ķ töku eigin lķfs eša annarra meš ašstoš fagstétta.

 

Venjuleg lķknandi mešferš daušvona sjśklinga eins og hśn hefur veriš stunduš į sjśkrastofnum ķ įratugi er aš mķnu įliti fullnęgjandi og nśtķma verkjamešferš tekur sķfellt framförum. Almenningur treystir į aš lęknar geri rétt ķ žessum efnum.

 

Taki kjörnir fulltrśar žį įkvöšun aš leyfa dįnarašstoš eša lķknarmorš gęti žaš aš mķnu įliti haft ófyrirsjįanlegar afleišingar og reynast óbętanlegt skemmdarverk fyrir sišferši žjóšarinnar.

 

Hér eru nefndar nokkrar įstęšur žess:

 

  1. Žaš myndi vekja vantraust almennings gagnvart heilbrigšisstéttum og ekki sķst lęknum sem į endanum žyrftu aš taka įkvöršun um lķf eša dauša.

Žaš myndi einnig valda óöryggi viš umönnun langveiks og eldra fólks į öldrunar-stofnunum.

  

  1. ,,Rétturinn til aš deyja,” gęti aušveldlega žróast ķ ógn gagnvart sjśklingum sem eru langveikir og žurfa dżra žjónustu; aš žeir sjįi sig tilneydda aš taka undir žį skošun aš lķfi žeirra sé hvort sem er lokiš og of kostnašarsamt fyrir ašra. Žvķ er viss hętta į žvķ aš žeir samžykki styttingu eigin lķfs, vegna óbeins žrżstings.

 

  1. Žaš er hętt viš aš tķmamörk lķknarmorša muni breytast: Verši leyfilegt aš stytta lķf sįržjįšs manns meš samžykki hans undir lokin, sķšustu dagana eša sķšustu vikuna, af hverju skyldi žaš ekki verša tališ sišlegt einnig aš stytta žaš um einn mįnuš eša tvo – eša nokkur įr, ef endalokin blasa hvort sem er viš?

Žetta gęti sett žrżsting į hinn langveika, heilbrigšiskerfiš og ašstandendur sem žyrftu ķ hugskoti sķnu aš leita raka fyrir žvķ af hveru lķfiš vęri ekki stytt jafnvel enn meira, evt. nokkra mįnuši til aš spara fyrirhöfn og kostnaši sem nemur milljónum króna.

Dęmiš afhjśpar aš žetta gęti reynst vegleysa sem tekur engan enda.

 

  1. Samviska ašstandenda. Žaš er vel žekkt aš sjįlfsmorš manns leggst žungt į ašstandendur. Žeir gętu įsakaš sig um aš hafa ekki hjįlpaš nęgilega, sżnt stušning, vinįttu og įst sem hefši hugsanlega getaš hindraš įkvöršun įstvinar um aš taka eigiš lķf viš erfišar ašstęšur og sjśkleika. Žetta er ešlilegt, žvķ lķf manna er tengt ósżnilegum böndum og afdrif eins hefur įhrif į lķšan og afdrif annars.

  

  1. Sjįlfsmorš sem lausn į vanda ganga ķ félagsarf. Enginn skilur hvers vegna, en įkveši til dęmis fašir aš binda enda į eigiš lķf, įsękir žaš stundum börnin einnig aš velja sömu leiš sķšar.

  

  1. Stétt lękna myndi bera mikinn skaša. Žótt eflaust myndu fįir lęknar sętta sig viš žaš hlutskipti aš binda enda į lķf sjśklinga sinna veršur įvallt einhver hluti žeirra tilleišanlegur. Žaš sżnir reynslan ķ žeim löndum sem leyfa dįnarašstoš eša lķknarmorš. Į Ķslandi munu slķkir ,,daušalęknar” skera sig śr sem aftökulęknar rķkisins, en öll lęknastéttin bęri skašann.

Meš réttu myndu lęknar óhreinkast ef lķflįtsverk yršu vinna sumra žeirra, žvķ ķ lęknaeiši Hippókratesar stendur skrifaš:

,,Ég mun ekki gefa banvęnt lyf til neins manns žótt ég sé bešinn um žaš, né gefa rįš um slķka ętlan...”

 

  1. Dįnarašstoš eša lķknarmorš voru leyfš ķ Belgķu įriš 2002. Žar er ętlast til aš tveir óhįšir lęknar (stundum annar žeirra meš sérfręši į sviši gešlękninga) stašfesti naušsyn dįnarašstošar ķ sérhverju tilfelli. Reynslar sżnir aš žaš er ķ reynd engin trygging fyrir sjįlfstęšu mati.

Samkvęmt rannsóknargrein (1) hefur framkvęmd laganna fęrst ķ įtt til vķšrar tślkunar og geta dęmi veitt innsżn hvernig žvķ er hįttaš:

Fyrir nokkru var 45 įra gömlum tvķburabręšrum veitt dįnarašstoš aš eigin ósk vegna blindu.

44 įra gömul kona meš krónķska anórexķu fékk dįnarašstoš og 64 įra gömul kona meš krónķskt žunglyndi var lķflįtin aš eign ósk, įn žess aš įstęša žętti til aš lįta ašstandendur vita.

Nżlegar umręšur hafa veriš į mešal stjórnmįlamanna ķ Belgķu um žaš hvort foreldrar eigi aš hafa rétt til aš veita veikum eša vangefnum börnum sķnum dįnarašstoš.

Fólk hlżtur aš geta sammęlst um aš žessi žróun sé ekki ęskileg hér į landi.

  

  1. Höfušröksemd lķflįtssinna ķ Belgķu hefur veriš aš geta sżnt fram į aš śtsettir hópar sjśklinga séu ekki ķ hęttu ef žeir sjįlfir óska ekki dįnarašstošar. Žetta er aušvitaš grundvallaratriši.

Fyrir nokkru kom śt bókin Exposing Vulnerable People to Euthansia and Assisted Suicide (2) eftir Alex Schadenberg. Hśn rżnir ķ tölur sem sżna aš svo er ekki reyndin.

Žar koma fram tölur um lķknarmorš įn samžykkis sjśklings, óskrįš lķknarmorš og frįsagnir hjśkrunarfręšinga sem starfa į žessu sviši sem gefa įstęšu til aš fara aš öllu meš gįt.

Ennfremur uppljóstrar bókin um breyttar og/eša villandi skżrslur sem notašar hafa veriš til aš fį almenning eša kjörna fulltrśa til aš lögleiša lķknarmorš, t.d. ķ Kanada.

 

Žaš er žvķ skošun mķn aš hvorki sé rįšlegt eša tķmabęrt aš kanna grundvöll dįnarašstošar eša lķknardrįpa, žvķ slķk vegferš leiši žjóšina ašeins į villigötur.

Enda sżna skošanakannanir aš heilbrigšisstéttir vilja ekki taka žįtt ķ framkvęmd žeirra og ašeins 2-3% svarenda gętu hugsaš sér aš verša viš slķkri ósk.

  

Reykjavķk, 2. mars 2018,

viršingarfyllst,

Gušmundur Pįlsson lęknir, sérfręšingur ķ heimilislękningum. (Lnr 0114), Heilsugęslustöš Grafarvogs, Spönginni.  

Umsögn um tillögu til žingsįlyktunar um dįnarašstoš, 91. mįl į 148. löggjafaržingi Alžingis Ķslendinga 2017-2018. Žingskjal 158.

 


mbl.is Umręša um dįnarašstoš verši aukin
Tilkynna um óvišeigandi tengingu viš frétt

Alžingi ętti ekki aš innleiša lög um dįnarašstoš


Lķtil sem engin umręša hefur fariš fram um dįnarašstoš hér į landi, žar sem lękni er heimilt aš hjįlpa sjśklingi sem glķmir viš ólękn­andi sjśkdóm aš binda enda ķ lķf sitt. Ég verš aš segja aš dįnar­ašstoš, öšru nafni lķknar­drįp, strķšir gegn gegn öllu žvķ sem ég tel vera rétt, heilagt og gott. Mörgum er kunnugt um lķknardeild Landspķtalans ķ Kópavogi sem hęgt er aš segja aš veiti daušvona sjśklingum sķnum lķkn og umhyggju meš hjįlp verkjalyfja og meš góšri ašstöšu fyrir ašstandendur til aš vera meš viškomandi žegar ęvilokin nįlgast.

Lęknum ętti ekki aš vera gefiš žaš vald aš deyša sjśklinga sķna, óski sjśklingarnir eftir žvķ. Hlutverk lęknis er aš lķkna og gręša hina sjśku, ekki ętti aš skikka lękna eša hjśkrunarfólk meš lagasetningu til aš ganga gegn žessu hlutverki sķnu.

Lķknardrįp žykja ekki sjįlfsögš almennt séš ķ Evrópu, žvķ mörg sišferšileg įlitamįl koma upp žegar mįliš er skošaš nišur ķ kjölinn. Eitt af žeim er aš meš lagasetningu sem heimilar lķkardrįp geta mįl žróast svo aš umrędd lagasetning verši śtvķkkuš til aš koma til móts viš fleiri en daušvona sjśklinga. En žaš er einmitt žaš sem geršist ķ Belgķu. Lķkn­ar­drįp voru lög­leidd ķ Belg­ķu įriš 2002 og hafa um 1.400 manns fengiš ašstoš viš aš deyja į įri hverju. Įriš 2013 voru lög­in śt­vķkkuš og nį nś til barna sem žjįst af ólękn­andi sjśk­dóm­um.

Samkvęmt frétt į Mbl.is 2. jślķ 2015 kemur fram aš belg­ķsk­ir lękn­ar hafa kom­ist aš žeirri nišur­stöšu aš 24 įra göm­ul kona sem hef­ur žjįšst af žung­lyndi frį barnęsku hafi rétt til aš binda enda į lķf sitt. Žarna hefur hvaš leitt af öšru og löggjöf sem fyrst um sinn heimilaši ašeins lķknardrįp daušvona fólks hefur žarna veriš svo śtvķkkuš aš jafnvel ungu fólki meš žunglyndi er heimilaš aš binda enda į lķf sitt auk žess sem lķknardrįp į langveikum börnum er heimilt. Ķ žessu tilviki er ungri konu ķ blóma lķfs sķns heimilaš af lęknum aš taka lķf sitt. Mikill fjöldi fólks hefur sigrast į žeim žungbęra sjśkdómi sem žunglyndi er og hafa öšlast betra lķf meš hjįlp lękna, eigin viljastyrk og ekki mį gleyma meš hjįlp Gušs.

Meš innleišingu laga um lķknardrįp vęri veriš aš lękka žann sišferšisstušul sem snżr aš viršingu fyrir lķfinu sjįlfu, aš enginn skuli hafa vald til žess aš stytta lķf sitt eša aš lęknir geti ašstošaš einstakling til žess aš deyja. Meš innleišingu umręddra laga žį mundi viršing fyrir lķfinu į einhvern hįtt hraka og freistandi vęri fyrir gamalt fólk aš fį aš stytta lķf sitt, jafnvel žótt žaš eigi marga mįnuši eša jafnvel nokkur įr eftir af ęfi sinni. Gęti žaš jafnvel veriš vegna lélegs ašbśnašar sem viškomandi byggi viš eša vegna stolts sem oft einkennir gamalt fólk, žegar viškomandi hefur samviskubit vegna erfišleika sem ašstandendur hafa vegna umönnunar žeirra o.fl.

Margt daušvona fólk t.d. sem haldiš er ólęknandi krabbameini metur lķfiš sem žaš į eftir afar mikils og žvķ finnst hver dagur sem žaš fęr aš lifa dżrmętur.

Steindór Sigursteinsson.


mbl.is Lęknar heimila 24 įra aš deyja
Tilkynna um óvišeigandi tengingu viš frétt

Villandi oršalag ķ könnun Sišmenntar varšandi afstöšu fólks til lķknardrįps

Dagana 13.-25. nóvember 2015 lét félagiš Sišmennt gera könnun į trś eša trśleysi Ķslendinga og afstöšu fólks til lķknardrįps žar sem lękni er heimilt aš hjįlpa sjśklingi sem glķmir viš ólęknandi sjśkdóm aš binda enda ķ lķf sitt. Voru svarendur 821 talsins, en ekki var gefiš fram hversu margir vildu ekki taka žįtt ķ könnuninni. Spurt var: 

  • „Ertu hlynntur žvķ aš einstaklingur geti fengiš ašstoš viš aš binda enda į lķf sitt ef hann er haldinn ólęknandi sjśkdómi (lķknandi dauši)?“ 

Af žeim sem žįtt tóku ķ könnuninni kom fram aš um žrķr fjóršu svörušu spurningunni jįtandi 75,3% karla og 74,6% kvenna. Yngra fólk var hlynntara “lķknandi dauša” (žaš oršalag hafši Sišmennt um lķknardrįp ķ könnuninni) en žaš eldra. En 88,1% ašspuršra undir 25 įra svörušu spurningunni jįtandi. Aftur į móti var lęgsta hlutfalliš sem var hlynnt lķknandi dauša į mešal 55 įra og eldri, 65,6%. 

Žaš sem ekki var gefiš upp, žegar nišurstöšur könnunarinnar voru birtar, var hversu hįtt hlutfall fólks vildi ekki taka žįtt ķ könnuninni. Margir kunna aš hafa vališ aš gefa Sišmennt, sem žekkt er fyrir andkristilegan įróšur, ekki upp skošanir sķnar į trś sinni, afstöšu sinnar til ašskilnašar rķkis og kirkju, sem einnig var spurt um, og afstöšu til svonefnds “lķknandi dauša”. En spurningin žar aš lśtandi og oršalagiš sem notaš var gefur ranga hugmynd um hvaš įtt var viš. 

Lķklega hefur oršalag spurningarinnar haft žau įhrif į žį sem spuršir voru, aš mun fleiri sögšu „jį!“ heldur en ef spurt hefši veriš: „Ertu hlynnt(ur) žvķ aš einstaklingur fįi ašstoš lęknis viš aš taka lķf sitt ef hann er haldinn ólęknandi sjśkdómi (lķknardrįp)?“ žį hefši nišurstašan veriš mjög ólķk žvķ sem kom śt śr spurningu Sišmenntar. 

Mörgum kann aš hafa dottiš ķ hug einhvers konar lķknandi mešferš, žegar žeir voru spuršir žessarar villandi spurningar. En mörgum er kunnugt um lķknardeild Landspķtalans ķ Kópavogi sem hęgt er aš segja aš veiti daušvona sjśklingum sķnum lķkn og umhyggju meš hjįlp verkjalyfja og meš góšri ašstöšu fyrir ašstandendur til aš vera meš viškomandi žegar ęvilokin nįlgast. 

Lķtil sem engin umręša hefur fariš fram um žetta mįl hér į landi, og hefur fólk vafalaust lķtiš velt žessu fyrir sér og žvķ hętta į aš fólk hafi margt hvert svaraš aš vanhugsušu mįli. 

Ķ könnuninni kom fram mikill munur į afstöšu til lķknardrįps eftir aldri. Hinir yngri voru hlynntari lķknardrįpi en hinir eldri. Žaš mį skżra meš žvķ aš žegar fólk veršur eldra žį skilur žaš og veit aš lķfiš er afar dżrmętt. Margt daušvona fólk t.d. sem haldiš er ólęknandi krabbameini metur lķfiš sem žaš į eftir afar mikils og žvķ finnst hver dagur sem žaš fęr aš lifa dżrmętur. 

Lęknum ętti ekki aš vera gefiš žaš vald aš deyša sjśklinga sķna, óski sjśklingarnir eftir žvķ. Hlutverk lęknis er aš lķkna og gręša hina sjśku; ekki ętti aš skikka lękna eša hjśkrunarfólk meš lagasetningu til aš ganga gegn žessu hlutverki sķnu. 

Lķknardrįp žykja ekki sjįlfsögš almennt séš ķ Evrópu, žvķ mörg sišferšileg įlitamįl koma upp žegar mįliš er skošaš nišur ķ kjölinn. Eitt af žeim er aš meš lagasetningu sem heimilar lķkardrįp geta mįl žróast svo aš umrędd lagasetning verši śtvķkkuš til aš koma til móts viš fleiri en daušvona sjśklinga. En žaš er einmitt žaš sem geršist ķ Belgķu. Lķkn­ar­drįp voru lög­leidd ķ Belg­ķu įriš 2002 og hafa um 1.400 manns fengiš ašstoš viš aš deyja į įri hverju. Įriš 2013 voru lög­in śt­vķkkuš og nį nś til barna sem žjįst af ólękn­andi sjśk­dóm­um. 

Samkvęmt frétt į Mbl.is 2. jślķ 2015 kemur fram aš belg­ķsk­ir lękn­ar hafa kom­ist aš žeirri nišur­stöšu aš 24 įra göm­ul kona sem hef­ur žjįšst af žung­lyndi frį barnęsku hafi rétt til aš binda enda į lķf sitt. Žarna hefur eitt leitt af öšru og löggjöf sem fyrst um sinn heimilaši ašeins lķknardrįp daušvona fólks hefur žarna veriš svo śtvķkkuš aš jafnvel ungu fólki meš žunglyndi er heimilaš aš binda enda į lķf sitt auk žess sem lķknardrįp į langveikum börnum er heimilt. Ķ žessu tilviki er ungri konu ķ blóma lķfs sķns heimilaš af lęknum aš taka lķf sitt. Mikill fjöldi fólks hefur sigrast į žeim žungbęra sjśkdómi sem žunglyndi er og hefur öšlast betra lķf meš hjįlp lękna, eigin žrjósku og ekki mį gleyma: meš hjįlp Gušs. 

Meš innleišingu laga um lķknardrįp vęri veriš aš lękka žann sišferšisstušul, sem snżr aš viršingu fyrir lķfinu sjįlfu, aš enginn skuli hafa vald til žess aš stytta lķf sitt eša aš lęknir geti ašstošaš einstakling til žess aš deyja. Meš innleišingu umręddra laga mundi viršingu fyrir lķfinu į einhvern hįtt hraka og freistandi vęri fyrir gamalt fólk aš fį aš stytta lķf sitt jafnvel žótt žaš eigi marga mįnuši eša jafnvel einhver įr eftir af ęfi sinni. Gęti žaš jafnvel veriš vegna lélegs ašbśnašar sem viškomandi byggi viš eša vegna stolts sem oft einkennir gamalt fólk, žegar viškomandi hefur samviskubit vegna erfišleika sem ašstandendur hafa vegna ummönnunar žeirra o.fl.

Steindór Sigursteinsson.


mbl.is Mikill meirihluti hlynntur lķknandi dauša
Tilkynna um óvišeigandi tengingu viš frétt

Um bloggiš

Kristinn þjóðarflokk?

Höfundur

Kristin stjórnmálasamtök
Kristin stjórnmálasamtök

Málfundafélag Athugasemdir birtast ekki sjálfkrafa né strax og eru því aðeins samþykktar að þær fari ekki langt út fyrir efni blogggreinar, séu orðaðar kurteislega og feli ekki í sér árás á kristna trú og söfnuði né heldur lögbrot eða grófar persónuárásir eða hæpnar fullyrðingar án nafnbirtingar. Áskiljum okkur rétt til að útiloka menn kunna að árásum á kristindóm og kirkju. Og skrifið undir fullu nafni! - Skoðið eftirfarandi neðar í þessum dálki: TENGLAR – Yfirlit fyrri greina. For info. in English on this CHRISTIAN POLITICAL MOVEMENT, see HERE.

Bloggvinir

Nóv. 2019
S M Ž M F F L
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Eldri fęrslur

Nżjustu myndir

  • jesus kristur 1301705
  • 13wochen
  • 19d7v3r18h3r1
  • GRHI20UO
  • Pasted Graphic
  • Jón Valur Jensson, maí 2016
  • Steindór Sigursteinsson
  • 1184796 230094733815535 1832625948 n
  • In my office 004
  • ...20zierniete

Heimsóknir

Flettingar

  • Ķ dag (16.11.): 2
  • Sl. sólarhring: 46
  • Sl. viku: 734
  • Frį upphafi: 469958

Annaš

  • Innlit ķ dag: 2
  • Innlit sl. viku: 658
  • Gestir ķ dag: 2
  • IP-tölur ķ dag: 2

Uppfęrt į 3 mķn. fresti.
Skżringar

Innskrįning

Ath. Vinsamlegast kveikiš į Javascript til aš hefja innskrįningu.

Hafšu samband